Priča o jednom austrijskom podrumu koja nije dokumentarni film o vinima gornje Koruške, niti retorspektiva Mozartova stvaralaštva a bogme niti je putopis kroz pitoreskni gradić Braunau am Inn kao uvertira u soboslikarske tehnike pročišćavanja jedne nacije od „maligne genetike“... zapravo je grubo izbacivanje iz orbite stvarnosti sa rascvjetalih livada slatke Heidi i ljubičaste Milka muzare sve do galaksija grube spoznaje o malim i izgubljenim bićima koji obitavaju na planetu Zemlji u svoj svojoj dekadentnoj realnosti postojanja. Ličilac iz Oberösterreicha koji je osim ličenja i degustacija organskih otpadaka dotične gospođe Braun uvelike otkrivao i eksperimentirao sa sudbinama ljuštura kao kanala milijuna tuđih duša, pri tom ne mareći za stanje svoje vlastite, svrstao se u red kandidata čije će lice ukrašavati bocu jakog konjaka na stolu korporativnih magnata i njihove elitne ergele partnera, ljubavnica, robova i medijskih pijavica.
Austrijanac Fritzl također se svrstao u grupu koja će inspirirati potencijalni black metal band na novi album, nekolicinu pisaca na novi roman, no teško je vjerovati da će mu poći za rukom da bude zaštitno lice žestokog pića poput Julija Cezara ili patuljka Bonapartea, iz jednostavnog razloga... premalo je krvi poteklo iza njega i premalo je leševa ostalo kao zalog za spomenutu kandidaturu.
No i mi svojeg Dabića za trku imamo. Relativno svojeg, jer sad ga manje više svi prisvajaju. Tek što je „Dabić fan club“ utihnuo i vratio se radostima svakodnevnog preživljavanja duše uz tanjur mediokretenske manipulativne mašinerije tipa „prijelomne vijesti o carskom rezu najpozantije Balkanske folk zvijezde“ ili „danas je pokazao penis, sutra ga je već držao u rukama“... iz čahura jedne pomalo distancirane dimenzije javio se gospodin Goran, glavom, bradom i nikad do kraja iskopiranom „Zack de la Rocha” frizurom te je počastio svijet, na žalost ne još jednom kolekcijom romske popijevke, već mudrolijama svojeg bitka na temu „psihološke neodumice velikog pjesnika Dabića i njegova kreativnost etničkog pročišćavanja kao ekspresije razočaranja životom“.
Gospodin Goran, predvodnik nekada čuvenog čobanskog rokenrol banda, pjesnik koji pjeva o kalašnjikovu na jedan suptilan način, koji iz rafala najuspješnijeg ruskog proizvoda nakon Moskvića izvlači pregršt emocija, protkanih težnjom da svaki metak propara dušu napačenog naroda u ekstazi oduševljenja i umiranja sa orgazmičnim oblikom lica... svrstava Dabića u plejadu neshvaćnih interpretatora ljudskog „innerselfa“ i nakalemljuje mu epitet „poor guya“ koji u bunilu povijesnih previranja nije uspio svoj performance približiti zahtjevnim članovima žirija i sveopće publike svijeta te Balkana itself. Zaista, impresivna sposobonost primjećivanja detalja o projekciji ljudske duše od strane Gas Gas kompozitora.
Dok ovih dana iščitavamo o novim dimenzijama Goranove teorije koja nas vraća u Fritzove podrume i Adolfova platna, i londonske ulice 1889, vremena Jacka Trbosjeka, poete i sakupljača ljudskih crijeva... treba se zapitati o našim vlastiti zabludama i osuđivanjima ljudske potrebe za izražajem u obliku koji nama nije jasan i neprepoznatljiv. „Jadnik“, građanin, poeta i psihijatar, iscjelitelj Dabić, gotovo kafkanskom sudbinom trune među hladnim zidinama stare kolonije u zemlji tulipana, razvrata, vjetrenjača i slikara čije odrezano uho nije odaslalo poruku slobode duha, izražaja, već samo očaj da se čovjek,umjetnik, prihvati kao osjećajno biće koje iskazuje potrebu za izražavanjem kistom, nožem, špatulom, kosilicom, motornon pilom, dugim rafalom u grudi „suvišnih“ ljudskih ljuštura.
S druge strane, gospodin Goran je vizionar. Svoje vlastite budućnosti i svih nas. On je projekcija naše iskvarene duše koja u svakom činu vidi osudu, potrebu za osvećivanjem i zatvara sva vrata slobodi izražaja koji je sam Dabić tako jasno iscrtavao u svojim instalacijama širom zemlje bosansko-hercegovačke.
No vrata su i za njega ostala zauvijek zatvorena.
Građanin „Poor Guy“ možda nađe svoje mjesto na novom dugosvirajućem uratku romskog orkestra pod palicom gospodina Gorana i njegovih putovanja u središta ljudske duše..
Možda i austrijski podrum dobije status modernog teatra a holokaust bude izveden kao simpatični igrokaz u nekoj područnoj školi. Možda se jednog dana djeca budu igrala Srebrenice, Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva, Aušvica, Jasenovca, Dachaua... kao što smo se nekada ganjali po livadama u podijeljenim ulogama Boška Buhe i Hansa. Možda i „poor guy“ Dabić osvane kao lik u nekom od sljedećih Call of Duty izdanja...a možda sve to padne u kaljužu povijesti zajedno s nama gdje se koprcamo od dana spoznaje da postojimo..
A možda gospodin Goran ima još koju za javnost... tek da mi proradi probavni sistem. Na to sam trenutno skoncentriran.